Sinja

"Ko zna da ne zna - najveći je" Lao Tse

20.06.2008.

Što ne mogu preseravanja!

Pogotovo ako mi remeti san.

Kad je utakmica završila? Ima i tri frtalja sata.
A dole na ulici divljaju. Kruže Titovom, trube, viču...
Fakat ne kontam...

Sad ću morati zatvoriti prozore jer će me izluditi ovom bukom.
Bolje i vrućina u hermetički zatvorenom stanu nego navijačka dernjava.

A jadnoj BiH svo ovo sranje ni iz džepa, ni u džep...


13.06.2008.

Nek' prenoći...

Ne volim se svađati.

Nikad to nisam voljela.

Ne podnosim konfliktne situacije – drhtim, zajampurim se, uši mi gore, povraća mi se...

Što sam starija sve mi teže padaju takve stvari...

Ma koliko se čovjek trudio ne može uvijek izbjeći te neugodne trenutke jer nekad nas prosto udare k'o grom iz vedra neba.

 

Prije sam istjerivala pravicu do zadnjeg atoma snage. Insistirala sam da se svaka svađa i rasprava riješi u momentu jer kasnije, mislila sam, nema više smisla i zaboravit ću šta sam važno i mudro imala reči povodom cijele stvari.

 

Sad već vidim da ima istine u onoj „Nek' prenoći...“.

 

Progutati trenutni bijes je bolje nego trpiti kajanje nakon što kažemo svašta ( često i ono što ne mislimo ). Tim više što se svađamo uglavnom s ljudima koje najviše volimo. To treba imati na umu uvijek ( čak i kad ti se čini da bi tu osobu najradije zadavio ).

 

Udahni duboko i pusti nek' prenoći...

11.06.2008.

EKO osvrt

Začuđeno me gledaju, smješkaju mi se zbunjeno, iz očiju im čitam da me smatraju čudakom.
A sve zato što neću da bacim papir na ulicu, što neću da zaljepim žvaku na klupu...nego sve nosim u ruci ili džepu dok ne naiđem na korpu za smeće.
Osjetljiva sam strašno na takve stvari. Ospem se npr. kad neko iz automobila izbacuje opuške, flaše...
 
Osvrt prvi
Nedavno otkrismo jedan sladak restorančić u Ilijašu, Diana se zove, fina baštica, dobra klopa, nije preskup... Uokolo cvijeće, dole zelena livadica, protiče rijeka ( predpostavljam da je Bosna u pitanju, mada je moguće da je i Misoča - ne upitah, pa ne znam )....
Kad smo se naklopali siđemo malo do obale da protegnemo krakove i fol sagorimo kalorije.
I sagorim ja – al' od huje.
( Kako siješ, tako ćeš i žnjeti )
Osvrt drugi
Ovaj vikend provedoh u Bjelimićima, selu više Boračkog jezera. Nisam ni slutila da je gore onako lijepo! Sam put od Konjica do Boračkog je katastrofa, sve same lakat-okuke, a cesta uska... Al' preživjeli smo i bili nagrađeni prizorom koji nas je dočekao.
Livade pune žutog, bijelog i ljubičastog cvijeća, cvrkut ptica...kasnije i miris roštilja
Ranoranioc sam pa u nedelju ujutro prva ustadoh, u 7h, i doživjeh rano jutro na selu!
Tišina, ptičice, pčelice na ispaši....Oko pola 8h začuo se i prvi zvuk motike – ljudi su već izašli u polja da rade. A ovi moji su spavali ko zaklani do 11h! Šetala sam po selu, upitala se s ljudima, kako je ko spav'o, kako zdravlje...slikala, udisala svjež zrak, zaplakala (bukvalno) od ljepote...
Kući smo krenuli u finom raspoloženju i sve bi tako i završilo da se u jednom momentu društvo u prvom autu ne zaustavi na jednom mjestu na cesti. Izađe jedna prijateljica ( ja kontam „što li stajemo?“ ) a ona, ni pet ni šest, nego ono smeće što smo ponijeli fino zafrljaci sa ceste dole u planinski potok!!!
Ja se šokiram i počnem da joj mašem prstom k'o što se malom djetetu maše i govori ne-ne. Svi me zbunjeno i s prjekorom gledaju k'o da sam nenormalna što tako reagujem!
Ja nisam mogla doći sebi!
Dva dana se divimo prirodi, seremo kako nam je lijepo, kako sve miriše, kako je divno pobjeći iz prljavog grada....Dva sata prije polaska baš razgovaramo o našim rijekama i najlon-kesama koje rastu na drvećima uz tokove i ibretimo se kako to, ko to, što to????
I onda dvije velike kese smeća, pune drugih kesa, plastike i stakla, bacamo pravac u tu istu prirodu!!!!!!
Umjesto da nam zaustavljenje u putu i pogled na Boračko dođe kao jagoda na šlag, meni je taj momenat bacnja smeća i rasprava oko toga došla k'o govno na šlag (da baš budem degutantna).
Samo da su mi rekli šta namjeravaju uraditi ja bih smeće držala u krilu do Konjica ako treba!
( Kako prostreš, tako ćeš i leći )
 
Zaista ne razumijem – kako nekom uopšte padne na pamet da to uradi?
Odgovor koji sam dobila je „Svi tu bacaju!“ i „Šta treba-da mi smrdi u autu?“.
Dajte molim vas!
Taj odgovor ravan je dječijem – kad su nam kao malima roditelji nešto branili, a mi kažemo „Pa svi to rade/svi idu/svi to imaju!“ kao da je to dovoljan razlog. Onda mama kaže „Ako svi skoče s mosta hoćeš li i ti?“
Dijete ne može sagledati mudrost i logičnost majčine pouke, ali mi kao odrasli možemo i trebamo imati odgovornosti prema ovoj ljepoti koja nam je data.
Zar nam je zaista u prirodi samo da uništavamo? Za šta nam služi ovaj nadasve hvaljen razum koji nas "krasi" kad ni ono očigledno i samo po sebi razumljivo, ne možemo dokučiti?

Noviji postovi | Stariji postovi

Sinja
<< 03/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031