Pasiji život

Ima jedno dvorište u sred Sarajeva. Trošno je ali uredno, na prvi pogled napušteno ali ustvari puno života, sklonjena od pogleda ali ne i od uha…

Zadnji put kad sam provjeravala bilo je tamo njih trinaest. Kada opet odem da ih vidim nadam se da će ih biti manje.

U tom dvorištu žive psi, oni najobičniji, avlijaneri, uličari, bez pedigrea, napušteni i prepušteni sami sebi i surovoj ulici.

Ovih trinaest imali su tu sreću da izbjegnu smrt od gladi, od hladnoće, od jurcajućih automobila, od groznih šintera ( ne razumijem kako neko može raditi to i govoriti da je samo posao u pitanju! Radije bih mela ulice nego to radila! ).

Svake subote Sarajlije mogu kod Velikog parka vidjeti te pse i možda nekog odvesti kući i pružiti mu topli dom. Zato rekoh da se nadam da će ih biti manje i da će bar jednog od njih neko udomiti.

U ovom momentu ja nisam u mogućnosti to da uradim ali kompenziram na drugi način.
Unazad mjesec dana idem u azil da odnesem hrane, novina i da pomognem malo u čiščenju, prikupljanju kakice, upišanih novina….

Zauzvrat dobijam puno više nego što dajem. Ti dani koje provedem u azilu ispunjavaju me srećom kao malo šta. 

Ta divna storenja samo traže malo ljubavi, da ih neko pomazi, zagrli…

[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img177.imageshack.us/img177/6546/picture6015va8.jpg[/IMG][/URL]
[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img228.imageshack.us/img228/5095/mg0796kh7.jpg[/IMG][/URL]

 

5 komentara

  1. Kao da znaš da sam slab na ove “dzukce”, tako ih zovem odmilja. A jel neko zivi ovdje? Ko ih hrani? Cuva? Cisti? Igra se sa njima? Eto, ja radim e firmi (opet nekim slucajem) koja je ogradjena ogradom, i uvijek, unazad 7,8 godina, kako sam tu, imaju neki dzukci. I svaki dan ih hranim, za dorucak nesto pojedem ja, a nesto oni. Sada ih ima tri velika, i jedan skroz mali. I svi jedu zajedno, zive zajedno, i igraju se zajedno. Uskoro ce biti i novih, malih, posto ima i jedna keruša, pa će biti puno veselije. A nekad ih je bilo i dvadesetak. Eto, bas sam se lijepo raspiso. A ne rece ti gdje je to dvoriste, u sred Sarajva? Posto ja cesto dodjem tamo, pa reko da i ja to malo vidim, a ?

  2. Dzukce :)hrani, čuva, čisti jedna dobra teta. Zove se Melita i tu je svaki dan. Sve je to dobra volja i ništa više. Ja idem vikendom jer radnim danom ne mogu pa ne znam da li joj ko dođe pomoć ostalim danima. Možda neko naleti ovako ko i ja ali uglavnom sve je na njoj. Ja joj se divim zaista.
    Slabo se ko s njima igra. Ja sam je pitala bil mogla doći radnim danom nekad iza 6h pa izvest recimo dvojicu u šetnju. Međutim, nije baš praktično. Prvo dvorište je privatno vlasništvo nekog čovjeka pa sad se baš ne može upadat u svaka doba i kad Melita nije tu. A i čim se neko pojavi oni laju od dragosti i onda se stanari okolnih zgrada bune i tako…Pasiji život, jel?
    Lokacija-iza Doma zdravlja Omer Maslić, pa samo pravo do Miljacke, dvorište desno 🙂 Radnim danom od 13h, a vikendom od 12h – Melita je tamo. Svako može doći-donijeti hrane, novina, kartona, pomoći kako god hoće.
    Nadam se slikama malih kučića kad stignu 🙂

  3. Meni nema tužnije slike od napuštenog starog psa. Kada je mršav i olinjao, kad više ne vidi i ne čuje takva me tuga spopadne da mi se plače. Strašno mi je kada ljudi kupe psa, pa im dosadi, a oni ga izbace ili kad izbace starog psa…
    Avlijaneri k'o avlijaneri. Mislim da bi se tu ipak moralo poraditi više na sterilizaciji uličnih pasa. Bidne (drage) beštije što bi rekli naši dragi prijatelji u Dalmaciji.

Komentariši