Polako ba…

Dobila sam ‘ladan komentar, ne samo od jedne, nego od više mojih prijateljica koje mi nedvosmisleno poručuju:
«Tebi je vakat rađat».

Ko biva bezveze se zajebavam okolo – protestima, onim jadnim psima u azilu, kulinarstvom, fotografiranjem, filmovima, predstavama, blogom .
Eto ne znam šta ću od sebe pa se bavim glupostima umjesto da fino poradim na tome da opravdam svoje postojanje na zemlji razmnožavanjem k'o što sav normalan svijet radi.

Da ne pričam o svojim roditeljima i njihovim očekivanjima…
Doduše tata se sad uglavnom bavi kladionicom pa ne znam jel mu išta drugo na pameti, a mama samo čeka momenat da me bocne što joj, zaboga, ne proizvodim unuke dok je još pri snazi!

Nekad mi se sva ta priča o bijeloj kugi ne čini realna gledajući moje prijateljice koje su mahom već sve mlade mame.
Prije neki dan na radiju čujem kako u jednoj srednjoj školi u klupama sjedi dvadeset trudnica! Informacija je bila popračena izjavom direktorice te škole koja me je šokirala. Naime, gospođa ne smatra da je to alarmantno!
Ako neko zna koja je škola u pitanju, molim da me prosvijetli jer sam radio slušala u autu, vozeći se negdje kroz kanjon Vrbasa pa je signal bio slab, pola nisam čula kako treba.
Pa sve one tužne priče po novinama o porodicama s 12-oro djece i 0 primanja…. Tu ne vlada bijela kuga nego kuga gladi i neimaštine…

Ta žurba da se rađaju djeca, ako se izuzme biološki faktor, nekad mi tako ide na živce! Rađajmo i množimo se nek nas je što više pa ćemo biti najajči na dunjaluku!
Rađajmo i množimo se da možemo što bolje i brže isisat sve iz ove Zemlje koju tako beskrupulozno silujemo, uzimamo a ništa ne dajemo…
Tračamo hladne zapadnjake i njihovo planiranje porodice, civilizovano nastojanje da se ima jedno ili dvoje djece koji onda imaju sve u životu jer ima dovoljno svega za svakog.
Jok mi! Mi ih redamo jedno drugom do uha i tvrdimo da svako dijete ima svoju nafaku. Normalno da ima. Pitanje je kakva je ta nafaka…

Nisam ja bezosjećajna ili nezainteresovana za majčinstvo. Naprotiv! I ja želim dijete , eventualno… kad ja odlučim. Naravno, nisam blentava, znam koliko mi je godina. Al’ mora li to bit baš danas?!

 
Druga strana medalje
Sudeći po onome što čitam ili vidim na TVu situacija s namjernim prekidanjem trudnoće nije nimalo naivna.
Podaci sa ginekološko-akušerskih klinika u Sarajevu i Tuzli su poražavajući – u prosjeku i šest abortusa dnevno, neračunajući privatne klinike i one abortuse koji se obave ilegalno ko zna gdje i ko zna u kakvim uslovima!
Pola od toga su abortusi kod maloljetnica.

Maloljetnice koje abortiraju, maloljetnice s trbuhom do zuba u školskim klupama…
Živimo u učmaloj sredini, gdje je sve sramota, gdje su ljudi zaostali (nema veze što imaju tri diplome na zidu , u duši su zaostali)…
Roditelji ne znaju kako bi pričali sa svojom djecom o seksualnosti ili rade još goru stvar pa «treniraju strogoću».
Djeca traže informacije na drugim mjestima, pogrešnim i nema tu hepi enda…

Rumunski film koji sam nedavno gledala i koji se zove «4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana» (prikazan je i na SFFu prošle godine) je film koji bi trebali puštati u školama.
sff.ba

2 komentara

Komentariši