Čika-Kemo je svirao Posmrtni marš. Zvuk trube nadjačao je vjetar.
Cvijeće je svojim bojama razbilo turobnost crnine i blijedilo lica.
Kad spuste sanduk , kad baciš ružu i grumen zemlje i čuješ tup, onda je zaista kraj i taj momenat najrječitije govori o prolaznosti svega.
Prije par dana sahranila sam majku. Je li običaj u tim krajevima tako zvati baku, ja ne znam, ali ja sam je tako zvala i svi ostali unuci koji su došli prije i poslije mene.
Tuga, nevjerica, osjećaj da je tako bolje nego da se živ čovjek onako pati, evociranje uspomena koje mame blag osmjeh na tužno lice, familija koja se nije vidjela sto godina, familija koja se nikad u životu nije vidjela, gužva, razgovor, rastanci, lažna obećanja da ćemo se odsad češće viđati a ne samo na sprovodima – to je uglavnom ono što doživljavamo nakon što izgubio nekog dragog.
Tek kasnije, kad ostanemo sami, kad nas obavije tišina, osjetimo svu silinu gubitka…
[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img230.imageshack.us/img230/2592/picture6017tz0.jpg[/IMG][/URL]
