Ne volim se svađati.
Nikad to nisam voljela.
Ne podnosim konfliktne situacije – drhtim, zajampurim se, uši mi gore, povraća mi se…
Što sam starija sve mi teže padaju takve stvari…
Ma koliko se čovjek trudio ne može uvijek izbjeći te neugodne trenutke jer nekad nas prosto udare k'o grom iz vedra neba.
Prije sam istjerivala pravicu do zadnjeg atoma snage. Insistirala sam da se svaka svađa i rasprava riješi u momentu jer kasnije, mislila sam, nema više smisla i zaboravit ću šta sam važno i mudro imala reči povodom cijele stvari.
Sad već vidim da ima istine u onoj „Nek’ prenoći…“.
Progutati trenutni bijes je bolje nego trpiti kajanje nakon što kažemo svašta ( često i ono što ne mislimo ). Tim više što se svađamo uglavnom s ljudima koje najviše volimo. To treba imati na umu uvijek ( čak i kad ti se čini da bi tu osobu najradije zadavio 
).
Udahni duboko i pusti nek’ prenoći…
slazem se ali ne potpuno, za neke svadje se kaze da je bolje rijesiti prije nego legnes u krevet, hladnoca s druge strane kreveta je nepodnosljiva…
To je istina…Ako se je u pitanju svađa s onim skim spavaš 🙂